O meni
Zovem se Nenad Radibratović. Rođen sam 19. маја 1995. у Užicu, gde i živim. Završavam srednju Ekonomsku školu u Užicu, smer finansijski administrator.
Zašto blog
Kao član novinarske sekcije ''KEŠ'' u Ekonomskoj školi zavoleo sam posao novinara, pa sam zato često od profesorke, rukovodioca sekcije, tražio da mi da teme za koje bi radio intervjue, reportaže... I pored škole ja ću da radim razne inmtervjue i reportaže, a njih bi objavljivao na ovom blogu. Zato sam ga i napravio. Na sledećim stranicama možete pročitati moje novinarske tekstove koje sam radio kao školski novinar kao i tekstove koje sam pored škole radio.
Srednjoškolsko obrazovanje nekad i sad-razgovor sa profesorkom Ljiljanom Maksimović Rubežanović
1. Po čemu se razlikuje današnje srednjoškolsko obrazovanje i obrazovanje kada ste Vi išli u školu?
Moglo bi se reći da, nekih značajnih razlika nema, s tim što je u vreme kada sam ja išla u školu, uglavnom, sve se zasnivalo na klasičnoj nastavi. To znači da su profesori uglavnom bili predavači, a učenici su manje bili uključeni u realizaciju časa i sve se svodilo na reprodukciju gradiva dok se danas, u tom smislu, nastava znatno modernizovala, primenjuje se aktivna nastava koja ima bolje efekte na stručne kompentencije učenika, odnosno, učenici su uključeni u realizaciju časa i da, na praktičan način, mogu da primene, teorijski stečena, znanja i mislim da su to osnovne razlike. Što se tiče drugih osnovnih razlika nema, čas je uvek trajao 45 minuta, odmor uvek pola sata, đaci su uvek bili đaci, kao i sada.To su, osnovne, bitne razlike koje treba da se naglase, po meni.
2. Gledajući sistem obrazovanja u toku Vašeg školovanja i sada koji sistem obrazovanja je bolji?
Mislim, da je osnovna razlika u načinu izvođenja nastave. U vreme kada sam ja išla u školu postojao je drugačiji odnos između nastavnika i učenika, odnosno, postojala je neka drugačija povezanost. Tada je postojao odnos ,,strahopoštovanja“ zasnovan na nekom autoritetu straha. Danas, mislim, da postoji nekakav drugačiji odnos, odnos koji se zasniva na autoritetu poštovanja. Učenici su mnogo slobodniji u komunikaciji sa profesorima. Ja mislim da je to prednost ovog sistema obrazovanja, jer imaju mogućnost da postave sva pitanja, koja ih interesuju, i da na ta pitanja dobiju odgovore. Podstiče se njihova radoznalost, kreativnost. To bi bile neke od promena i mislim da je to bolje. U ,,onom“ vremenu je bila manja mogućnost učenika da se bave, nekim, drugim stvarima. Danas je taj internet, računari i dr. odvlače pažnju od učenja. Do informacija se dolazi suviše brzo. Niko nema potrebu da nešto čita i saznaje, nego, jednostavno pritiskom na taster računara dobije neku informaciju ili poluinformaciju, koja se usvoji za tačna. Ne trudi se da se to neko znanje proširi. “Što bi nešto pamtili“, kad može da se nađe na Google-u i mislim da se, ti, neki misaoni procesi usporavaju i da ljudi postaju sve manje i manje kreativni. Mislim da je to osnovni nedostatak ovog danjašnjeg sistema obrazovanja.
3. Po Vama da li je lako biti profesor u današnje vreme i da li je lako raditi sa decom (tinejdžerima)?
U danjašnje vreme nije lako biti ni profesor, a ni dete. To su neka vremena u kojima se ništa ne može predvideti ni planirati, vremena u kojima se sve dešava mimo naše volje, ali ja mislim da je biti profesor, lepo. To, je moje lično mišljenje. Zato što dobijate masu pozitivne energije. Radi se sa mladima koji imaju entuzijazma, još uvek nisu iskvareni, još uvek su dobri ljudi. Mislim da je to čar ovog posla. Nema nikakvih negativnih uticaja, nego, uglavnom, neki mladi ljudi koji su željni znanja sa nekim svojim manama i vrlinama, ali su u duši neiskvareni i još uvek su, pogodni, za saradnju. Mislim da je to lepota ovog posla. Teško je danas biti i lekar, danas je teško biti i rudar, danas je teško biti i trgovac. Mislim, da je danas profesor biti, lepo.
4. Što se tiče razrednog starešinstva, kakva je razlika u tome jeste li razredni starešina ili ,,običan“ profesor i da li je teško biti profesor u današnje vreme?
Ja, uvek, kad dobijem razredno starešinstvo razmišljam o tome, da ispred sebe imam, u sadašnjem slučaju 26 učenika, koji su mi svi podjednako važni, koje ja doživljavam kao svoju odgovornost. Različito se to tumači i doživljava sa strane drugih kolega. Ja, sad samo mogu da iznesem svoje mišljenje i svoje stavove.
5. Da li je teško?
Teško je, u tom smislu, što ne možete da napravite granicu između posla i emocija i ne smete da dozvolite da emocije, u ovom slučaju, preovladaju. Morate da postavite granicu, a ja tu granicu teško postavljam. Kod mene su te emocije u prvom planu, a to nekad može da izgleda čudno nekim drugim ljudima. Ja se, uglavnom, trudim da sva svoja pozitivna iskustva prenesem na odeljenje, kome sam razredna. Biti ,,običan“ profesor je, po meni, manja odgovornost. Nemati razredno starešinstvo je manja odgovornost, jer može da se postavi granica, distanca učenik-profesor. Kod razrednog starešinstva vi se dodatno dajete, trošite. Mislim, da to može nekad da bude iscrpljujuće. Mislim, da je biti odeljenski starešina jako lepo, jer stičete, novih, 26 prijatelja u budućnosti, koji će vam prenositi neka svoja iskustva i koji će vas pamtiti kao deo svoje mladosti, pozitivno ili negativno, ali ostaćete zabeleženi u nekim sećanjima. Mislim, da je razredno starešinstvo, lepa stvar.
Eko kamp-razgovor sa profesorkom Ekonomske škole
Ideja ovog projekta je i druženje, druženje sa prirodom. Ideja je da se od 1. septembra na ekološkim sekcijama priča o otpadu i reciklaži. Zamišljeno je i da se u decembru uradi Eko kviz kako bi učenici iskoristili znanje iz reciklaže, gde će dvoje najuspešnijih iz ove škole i po dvoje iz svake škole, iz Užica i Tuzle ići na Eko kamp na Konjuh planinu u prvoj polovini januara. Dvoje najboljih 20. avgusta idu na Taru. Na Eko kamp pored dvoje najboljih iz svake škole ide i po jedan nastavnik, vođa ekološke sekcije iz te škole.
Ekološke kante-iz razgovora sa profesorkom Dušicom Ristović
Cela priča o kantama je jedan projekat koji se sprovodi u dva grada, Užicu i Tuzli. Projekat je napisan u okviru evropskih fondova za prekograničnu saradnju, gde je jako bitno da sarađuju gradovi preko granica, u različitim oblastima. Ekologija je jako zahvalna i lepa tema zato što zagađenje ne poznaje granice. Zato je i napravljen projekat prekogranične saradnje Užica i Tuzle jeste uspostavljanje primarne selekcije otpada u školama u Užicu i Tuzli.
Dva komunalna preduzeća, kod nas deponija “Duboko“, kod njih deponija “Komunalac“ su napravili projekat u cilju dobijanja selekcionog otpada kako bi ga lakše prodali, a sa druge strane da se podigne ekološka svest građana, jer je na vrlo niskom nivou. Sve je krenulo tako da ideja počne od škola zato što je tu edukacija za budućnost. Sva deca će porasti i postati ljudi. Od nas zavisi budućnost. Čini mi se da je ispravan korak da se prvo počne od škola. Oni koji su pisali projekat zamislili su da se u 7 osnovnih i 7 srednjih škola u Užicu, i isto toliko u Tuzli radi edukacija na nivou ekoloških sekcija, odeljenjskih zajednica i nastavničkih veća. Razgovarala sam na nastavničkom veću i sa „tetkicama“ u našoj školi u vezi ovoga. Ostalo mi je još da odem u svako odeljenje i to će biti u u toku ove školske godine.
Pored edukacije postavljane su kante i to 4 kante na svakom spratu za različite vrste otpada. Naša uloga je, da:
- Papir ubacimo u plavu kantu,
- PET ambalažu, ubacimo u žutu kantu,
- Limenke i tetrapak ubacimo u zelenu kantu,
- Ono što nije ništa od pomenutog u braon kantu.
To je jedini zadatak učenika i profesora u ovoj školi. Nadam se da nije težak. Jedan od slogana je “Može svako, jer je lako“ i mislim da je lako. Svaki početak je težak, pa mislim da će i ovaj proces biti težak i spor. Prvo, što mnogi nisu svesni zašto se ovo radi, a drugo, što je ovo dodatni posao tetkicama. Nezgodno je što su članovi ekološke sekcije učenici iz obrazovnog profila ekonomski tehničar i što samo oni imaju ekologiju, kao nastavni predmet. Ja bih volela da svi učenici u ekonomskoj školi (i učenici obrazovnih profila PA, FA, SO), postanu svesni koliko je ovo potrebno. Očekujem da će, kroz časove odeljenskih zajednica, svim učenicima biti povećana svest o značaju ovog projekta.